*...Anna is my next destination...*
...MRZIM SE - ZATO JER SE MRZIM...OPROSTI MI BOŽE...
Evo udostojila sam se napisati post nakon toliko mjeseci. Moram podijeliti s nekim svoje osjećaje, ne mogu toliko toga nositi u sebi. Užasno mi je teško ovih dana. Udebljala sam se 4 kilograma i ta me stvarnost ubija. Imam odvartne 54.5 kile. Guši me težina koju vučem za sobom, guši me osjećaj nemoći. Zašto ne dođe onaj dan kad se osjećam slobodno, kad mogu sve što poželim, kad mogu ne jesti??? Kada će doći onaj dan kad više neću morati trpjeti zbog drugih, kad se neću osjećati krivom? O, kako bih voljela biti slobodna od hrane, od tijela, od težine koju osjećam u sebi. Želim plakati ali ne mogu. Ne mogu iz sebe potisnuti sve ove nakupljene osjećaje. Osjećam gorčinu i strah da ću morati među ljude ovako debela. Bojim se osude i onih glasova „ o, pa ti si se udebljala “. Da mi se bar sve ovo nije dogodilo… a ako već je, zašto onda ne mogu biti Ana? Ovako se samo patim i ne mičem se s mjesta. Bulimija mi je jedini spas iako se i s njom patim više nego što mogu i zamisliti. Ali ja jednostavno više ne želim biti debela, a jedem i ne mogu prestati jesti. Kako mi je samo život upropašten. Samo se pitam, iz dana u dan, do kad će sve ovo trajati? Najradije bih se skrila u depresiji da me više nitko ne smeta, da me puste na miru, da me ostave u sobi dok plačem jer tako je lakše progutati bol. …Help me…
...SUMMER TIME...
Možda je prerano govoriti o tome, ali već me pomalo hvata trta zbog ljeta. Znam, znam, još malo i opet će doći ljeto, a sa mnom nema promjene. Otkako sam opsjednuta prehranom, kilama i sličnim problemima važno mi je samo ljeto. Ali problem je u tome što mi je svako ljeto jednako. I svaki put kad is obećam promjenu ona se ne dogodi. Zato postoji svaki novi dan, svaki novi početak da nas nauči da se ne odustaje tako lako od svojih ciljeva ma koliko god oni bili teški. Potrebna je samo volja, ali doista samo je volja potrebna. A moja volja nestaje sa svakim novim zalogajem. Uvijek se radije odlučim na prežderavanje nego na gladovanje. I sad kad sam se već navikla na previše hrane sve mi je teže gladovati i svaki vodeni dan na kraju završi neuspješan. Na žalost tako je. Ali ne odustajem. Još uvijek čekam dan kad ću opet biti u mogućnosti gladovati. Za sad mi ne ide. Možda zbog previše stresa jer ja svoj stres definitivno ublažim hranom. Znam da je to jedna velika pogreška, ali netko nekako izlazi na kraj sa stresom, a ja tako.
Ispričavam se na ne pisanju i nadam se da će doći vrijeme kad ću češće pisati. Sad sam stvarno prepuna obaveza tako da vas ne stignem ni komati. Pusa
Trenutno stanje sa težinom je oko 50 kila
Diet Pills
BEZ MOTIVACIJE
Svakodnevno se borim protiv te silne želje za hranom, ali ne ide pa ne ide. Ali nekako kao da ni nemam vremena previše se opterećivati s hranom i izgledom. Škola i sve silne obveze odvraćaju mi misli od toga. Već kao da sam se pomirila s onim "kako bude, bude". Nekad mi onako dođe da imam ogromnu volju i želju krenuti na neku super dijetu koju bih si ja sama smislila, ali već za nekoliko trenutaka me prođe ta volja i odustanem od svega. Ne znam što se to dogodilo sa mnom, gdje je nestala ona cura željna gladovanja i mršavosti. Barem je dobro to što se ne debljam. Kile još uvijek stoje i to me jako živcira. Zapravo već se dugo i nisam vagala. Ni za to nemam volju. Brine me škola, testovi, odgovaranja, moram učiti pa sam malo zanemarila pisanje postova. A znate kako je to, vjerujem da je svima vama tako. Nemam baš neke motivacije za ovaj post, ali eto javljam se tek toliko da znate da sam još tu. Pozdrav leptiricama!
Diet Pills
...SVAKI MI JE DAN ISTI...
Već duže vrijeme razmišljam o tome da konačno krenem u borbu protiv bulimije? Ovo mi se čini kao nešto nemoguće. Već sam probala jednom davno prije i bilo je neuspješno.
Najgore i je to kad odlučim da stvarno više neću rigat, opet sutradan sve po starom. Znam i zašto. Kao prvo nemam čvrstu volju (jer još uvijek mi je svejedno što bolujem od mie, a i kad nešto pojedem to lijepo izrigam i koga briga, a meni puno bolje ---> koje glupo razmišljanje, tako ne razmišlja niti jedan normalan čovjek). A drugi razlog je da uopće ne znam odakle i kako da krenem, što učiniti?
Ima li koja od vas da se uspjela izliječiti od bulimije da mi pomogne? Ali stručna pomoć ne dolazi u obzir, meni nikakav psiholog ili psihijatar neće moći pomoći, niti razgovor sa nekim, niti roditelji... To je nešto u mojoj glavi, možda mi se jednog dana upali lampica u glavi i počnem realno razmišljati koliko je bulimija zapravo opasna. Vjerujte mi da ja toga uopće nisam svjesna.
Imam par savjeta za vas, ako vam se da isprobajte ih. Kod mene uvijek upali ukoliko imam čvrstu volju i motivaciju.
1) Ovako, kad ste na dijeti ili gladujete pokušajte ne razmišljati o hrani niti malo, na bilo koji način odvratite misli od hrane. Mislim da to ne bi trebalo biti teško. Da samo znate koliko to stvarno pomogne da ne dođete u napast nešto strpat u usta. Ja sam na taj način znala dugo izdržati bez hrane. Znači važno je ne razmišljati o hrani!!!
2) Sigurna sam da svakog uhvati kriza kad gladuje ili kad je na dijeti, ali to su vam krize koje traju 5 minuta. To je onaj osjećaj kad jednostavno znaš da nešto moraš staviti u usta inače ćeš poludjeti. Najčešće se onda natrpamo kaloričnom hranom, slatkišima... Ali u takvim situacijama važno je izdržati i ne popustit toj silnoj želji za hranom. To je samo 5 minuta (dok ne prođe kriza). A kad kriza prođe, a vjerujem da stvarno neće trajati dugo, vidjet ćete kako ćete biti ponosne što ste izdržale i niste upropastile dijetu ili gladovanje. A zamislite kako bi se osjećale da je sve palo u vodu i onda opet morate ispočetka. Ja osjećam užasnu krivicu kad si upropastim dan, ili cijeli tjedan zbog ovakvih kriza. Meni se događa da me takva kriza uhvati i po 7-8 puta na dan. Ali zapamtite, važno je ne popustiti. Pitajte se malo, tko je gazda, mi ili hrana?
(Kilaža mi je na 51.7.) Plače mi se kad vidim tu brojku, za mene je to puno, preeevišeee!!Po stomaku se opet polijepilo salo. A ja nemam nikakvih planova. Široke majice u ruke!! :(((((
Cure što da radim????
Diet Pills
...VRATILA SAM SE...
Leptirice moje, toliko ste mi silno nedostajale da sam se odlučila vratiti, ali ne samo zbog vas veći zbog toga što opet trebam promjenu u životu, a vaša mi podrška jako puno znači. Vidim neke su leptirice otišle, a ima ih i novih, drago mi je da ste tu i što si dajete podršku. Drago mi je da sam i ja ponovno tu i nadam se da sam opet dobrodošla među leptirice.
Ja se još uvijek patim s istim problemima - naravno kile su u pitanju, stalno idu gore - dolje... Ma užasna sam prema sebi, samo jedem sve što stignem, uopće ne pazim što trpam u sebe. Zato mi treba jedna velika promjena i to pod hitno. I naravno, moj cilj je još uvijek isti: BITI MRŠAVA. Ne znam, možda činim pogrešku time što sam se ponovno vratila jer sam se nadala da će sve ovo, nakon posljednjeg napisanog posta, zauvijek ostati iza mene. Ali nemoguće je sve to zaboraviti jednom kad postaneš dio svijeta leptirica i prihvatiš anu i miu. Još uvijek mi se čini da je prekasno za ispravljanje pogrešaka. Za mene je i dalje svaki novi dan - nova borba protiv sebe i svoje nesavršenosti. Osobito borba s bulimijom koja tko zna kad će završiti. Već sam pomalo umorna od silnih pokušaja da promijenim sebe i svoj način razmišljanja i shvaćanja svijeta oko sebe. Još sam umornija od silnih neuspjeha i razočaranja. Iako znam da će ih uvijek biti opet mi je to tako teško prihvatiti, a još mi je teže prihvatiti sebe jer ne želim biti takva kakva sam sada. Užasno sam zapostavila svoj život vezan za prehranu i težinu. Imam osjećaj da je sve izmaklo kontroli i da se vraćam prema početnoj težini a ne smijem si dopustiti da se ponovno udebljam i vratim se na sam početak. Zato sam ponovno tu i nadam se da ću malo pomalo doći do svog dugogodišnjeg cilja - 40 kilograma. Možda se čini premalo, ali s obzirom da sam visoka 160 cm to je za mene savršena težina.
Eto toliko od mene, šaljem vam 1000 pusa i držite mi se i budite jake i izdržljive kao što ste i do sada bile.
ZADNJI POST. ZAUVIJEK ODLAZIM S BLOGA.
Drage moje leptirice, ne znam odakle da počnem. Mislim da bi čak samo jedna riječ bila dovoljna da opiše moje trenutne osjećaje - DEPRESIJA. Zapravo toliko toga osjećam da ne znam što da vam napišem. Zbunjena sam, tužna, shrvana, upropaštena, mrzovoljna, ljuta, razočarana ... depresivna ... nema kraja nabrajanju ... Toliko emocija skupljeno je u meni i nemam više snage boriti se. Što je bilo, bilo je, stvarno više nemam snage. Ne razumijem zašto moram toliko plakati kad znam da suze neće odnijeti tugu i bol što ih sada osjećam. Možda plačem jer znam da moj život više nikad neće biti normalan, onakav kakav je nekad bio. Iza mene su ostale samo uspomene. Ja sam uništena, nije mi ostalo ništa, nemam se za što boriti ako budućnost i dalje bude ovakva kakva je sad. Pitam se što me čeka u životu nakon svega što sam prošla? Hoće li moje rane ikada zacijeliti? Znam samo da nikada neću dobiti ono za čim oduvijek težim, a to je razumijevanje. Znam da me ljudi nikada neće razumjeti, niti mene niti ijednu od vas. Ljudi su okrutni i ne vjerujte im. Itekako ćete se jednom razočarati u njih. Ja već jesam. Razočarana sam u sve kojima sam vjerovala. Oni ljudi od kojih očekujete razumijevanje i u koje imate povjerenje bit će među prvima koji će vas razočarati. Barem je kod mene tako bilo. Vi ste jedine od kojih sam ikada dobila podršku, jedine ste barem donekle razumjele kroz što prolazim jer ste i same to iskusile. I sad, nakon skoro godinu dana opet sam okusila stanje depresije. Nije moglo biti gore ovih posljednjih mjesec dana jer mi je tako loše. Imam 51.5 kilu, ni bulimija me više ne spašava od debljanja. Počinjem shvaćati da doista kroz sve ovo moram sama proći, potpuno sama, bez ikoga, čak i bez vas. Vi ste tu da mi date podršku, ali ne možete biti uz mene kad se poželim prejesti da me spriječite u tom, ne možete biti tu da me utješite kad plačem. Moram sama krenuti dalje, potpuno sama. Teško je ali moram to jednom prihvatiti.
U mojoj glavi vlada buka. Stotine glasova pokušava mi nešto reći. Ne daju mi mira, ne mogu realno razmišljati, sve što vidim je loše. Kao da putujem kroz mračan tunel i kao da nikada neću vidjeti svijetlo na kraju tog tunela.Takav je moj život. Toliko je različit od vaših života. Ja sam drugačija od vas, puno drugačija. Osjećam se kao da u meni žive dvije osobe. Teško je to opisati. To vam je kao maska koju stavljate kada ne želite da ljudi vide vaše pravo lice. Kao da živim dva različita života u te dvije različite osobe/maske. Jedna osoba sam prava ja i moje pravo lice, a onu drugu zovem anoreksija.Iako fizički nemam anoreksiju znam da ona živi negdje u mom umu. Ona je kao nametnik što potajno dolazi i polako se razvija, živa je, zapovijeda mi što da činim, govori mi da sam predebela i nikad joj nije dosta mršavljenja i gladovanja, od svake težine želi još manje, a kad želim stati ona mi ne dopušta. Znam da će me jednom pretvoriti u mršavog hodajućeg kostura, ali ja sam preslaba da se oduprem. Želim biti mršava. Ona mršavost koju anoreksija stvara je mršavost koja nema granice i znam da je opasna... ali preslaba sam... Možda vam sve ovo što vam govorim o anoreksiji zvuči smiješno ili čudno, ali anoreksija doista postoji djeluje, ona je okrutna, opasna, zla i uništava sve što dohvati. Ali ja sam kriva. Ja sam željela anoreksiju i još uvijek ju želim.
I naposljetku, vraćam se svojoj staroj prijateljici - DEPRESIJI. Jer možda ovo ljeto ipak neće biti tako posebno i tako savršeno kao što sam ga zamislila. Sad kad je depresija ponovno došla u moj život ne preostaje mi ništa osim da pobjegnem od stvarnosti u svoj svijet tuge, odvojenosti, samoće, u četiri zida svoje male sobe da isplačem sve suze što ih oči mogu isplakati. Više se neću smijati, barem dok ne budem imala realan razlog za to, barem dok ne budem bolesno mršava. Ali vrijedi li se uopće truditi za nešto što će me naposljetku uništiti ako na vrijeme ne kažem da je dosta? Mislim da vrijedi. Tko je uporan uspjet će, tko nije, neće. Ne znam što od toga mene čeka jer život je i nepredvidiv i neobjašnjiv. Moj um je zaražen. Ne osuđujte me zbog onoga što želim. Nemam više snage osjećati se krivom zbog svega. Ako sam kriva zbog ovog, kriva sam i zbog toga što postojim.
Leptirice moje, nemojte me nikada zaboraviti.
Zbogom.
...OPET NA POČETKU...
Žao mi je što se dosta dugo nisam javljala ali kompjuter mi nije valjao, a to mi baš i nije trebalo ovih dana. Nemam se čime pohvaliti, otkako me nema na blogu sve mi je krenulo nizbrdo, stalno se prežderavam i rezlutat toga je 49.5 kg. Za mene je to katastrofa, osjećam se tako debelo, loše, užasno. Ne mogu se pokrenuti, sve mi dijete propadnu, svako gladovanje završi prejedanjem i povračanjem. Ljeto je, sunce sja a ja se još uvijek skrivan ispod širokih majica. A što da drugo napravim kad se sramim svoga tijela. Frendice me zovu van, a ja umjesto da uživam u ljetu jer sam odavno mogla biti mršava, sad moram smišljati razno razne isprike kako ne mogu izaći. Uopće nemam volje ni sange da se pokrenem. Svako gladovanje mi je teško izdržati, prejedam se stalno i bojim se da ću se još više udebljati. Osjećam se pomalo depresivno i bezvoljno. Još uvijek želim da ovo ljeto bude savršeno, posebno, kao nikoje do sad, samo mi fali malo volje, upornosti i strpljenja. Nadam se da će mi krenuti jednog lijepog dana kad se probudim i ne poželim se prežderati. Do tad, šaljem vam veliku pusu. Idem vas sad čitati i komati.
TAKO TEŠKO SMRŠAVITI, A TAKO SE LAKO UDEBLJATI
Prošli tjedan mi je bio poprilično uspješan, ali sve što je lijepo kratko traje. Tjedan je završio prejedanjem. To vam je ono kad dugo gladujete pa na kraju sve nadoknadite jednim velikim prejedanjem. I kako se sad osjećam? UŽASNO. Prije dva dana imala sam 45 kila, sad imam dvije kile više. Ne mogu vjerovati kako sam izgubila tu samokontrolu. Prije bih kad god bi vidjela manju brojku na vagi bila još čvršća i upornija u odluci da neću jesti, ali onda je odjednom prevagnula želja za hranom. Zar baš uvijek na kraju tako mora ispasti?? Pitam se hoću li ikada doći do svog cilja ako ovako nastavim. A trebalo mi je još tako malo... Sad se stvarno osjećam grozno. Želim se opet osjećati lijepo u svom tijelu, a već dugo nisam osjećala taj osjećaj zadovoljstva, da se ne sramim sebe. Eto, nekad mi ide dobro, nekad se prejedam... Dosta mi je više toga. Da je bar mršavljenje malo lakše!!!
...MANJE NA VAGI - BLIŽE CILJU... + UPDATE
Treba mi još vrlo malo do ostvarenja mog cilja, ali se svejedno taj cilj čini još tako daleko. Svaki put kad stanem na vagu očekujem manju brojku. Maloprije sam se izvagala. Vaga je pokazala 46.7 kg. Ja sam jako zadovoljna. Nisam toliko kila imala već oko 2 godine. Samo vani je vrijeme tmurno i oblačno. Kiša samo što ne počne padati. Mrzim takvo vrijeme. Prije sam jedva čekala da zahladni da se mogu skrivati pod dugim majicama. Debljina je bila očita svagdje samo ne u širokoj majici. I još uvijek to radim. I sada imam obučenu neku veliku majicu i široke hlače. Mislim da su me roditelji prokužili. Komentirali su kako sam smršavila. Ali oni više nemaju kontrolu nad mojim životom. Sad njime upravljam samo ja. Kad bi samo znali koliko sam im puta slagala da sam jela!! Mrzim lagati, ali laž je već postala sastavni dio mog života. Uostalom, briga me za sve. Ja mršavim i to je jedino važno. Još samo da prođe škola i ostatak testova, a onda ću uživati cijelo ljeto. Želim da mi ovo ljeto bude posebno, da ga pamtim po tome što sam imala najmanje kila ikada…
I želim vam se ispričati što vas nisam već dugo komentirala, ali čim budem imala vremena nadoknadit ću to!! Kissssss
UPDATE
Smršavila sam još jednu kilu. Nejerovatno kako su kile počele padati. Vaga je maloprije pokazala 45.8 kg. Odlučila sam nastaviti s gladovanjem dokle uspijem. Najvažnije je vjerovati u svoje sposobnosti. Jučer sam imala binge, ali na karju je sve dobro prošlo. Nadam se da će danas biti bolje. PUSA!!!
Diet Pills
DANI TAKO SPORO PROLAZE
DA, prolaze tako sporo, kraj škole nikako da dođe...a kod mene...bilo je svega ovih dana, ali na kraju je ipak pobijedila želja za gladovanjem. Moglo bi se reći da nisam jela ništa od srijede navečer kad je bio završni binge. Ne želim se toga ni prisjećati. Rezultat gladovanja je ponovno predivnih 47.5 kilograma. Možda do kraja dana bude i manje. Uglavom, pokušavam što manje misliti na hranu iako je vidim gdje god se okrenem. Gladovat ću još ovako do sutra popodne. Onda moram jesti jer idem kod tete na ručak koji ne mogu izbjeći. Osjećam se super, ali sam užasno umorna i jedva se krećem. Imam osjećaj kao da ću se svaki čas srušiti. Kad gladujem toliko dugo (ako se može uopće nazvati dugo), budem užasno umorna. Ne osjećam glad ali nemam snage u rukama i nogama. Ne znam što da učinim da mi se takvo stanje popravi. Ali sve u svemu izdržat ću još do sutra. Već vidim promjenu na svom tijelu. Bedra su se smanjila, a ona su mi najkritičnija.
Šaljem vam jednu veliku pusu
i držite mi se!!
NISAM USPJELA GLADOVATI
Tjedan mi je grozno započeo. Prejedala sam se ova dva dan umjesto da sam gladovala. Sram me je priznati to kad sam rekla da ću gladovati. Mrzim se sad, ne mogu podnjeti osjećaj hrane u želucu, mia ne pomaže. Osjećam se grozno. Žao mi je što sam vas iznevjerila, a najviše samu sebe. Ne ide mi. Ne znam više što učiniti da se motiviram. Pod velikim sam stresom zbog škole pa se sad izvlačim hranom. A što je najbolje od svega, uopće nisam gladna a stalno nešto jedem. Jedem i kad mi je pun želudac. Užasno se bojim da ću vratiti sve kile. Već sad imam jednu više, 49 kg. Hrana je jača od mene. Ne znam kako joj se oduprijeti. Ne želim pasti u depresiju u kakvoj sam bila prije godinu dana. To je nešto najgore što mi se dogodilo. Leptirice moje, jako se bojim zbog svega. Osjećam se neopisivo grozno. Neprestano plačem iako to nitko ne vidi, osjećam se tako usamljno iako imam vas, ali kad moj um ne želi slušati vaše savjete. Samo želi zadovoljiti želju za hranom koja je već odavno izgubila okus. Znam da će me proći ova depra, ali se svejedno pitam do kad će sve ovo više trajti?
...ŽELIM GLADOVATI A NEMAM SAMOKONTROLE...
Sutra je novi dan i početak novog tijedan. Imam neke neve planove kao npr. želim gladovati. Ne znam da li ću uspjet jer nemam baš samokontrole u zadnje vrijeme. Ne mičem se sa brojek 48. Dosadila mi je ta brojka. Želim manje, puno manje. I sama sam sebi dosadila. Osjećam se užasno u svom ružnom tijelu... Ne mogu podnjet taj osjećaj debljine. Još uvijek se osjećam kao da imam 55 kila iako sam smršavila 7 kg, a još mi nitko nije rekao da sam smršavila. Zar se to ne vidi... Nemoguće...Sve moje frendice su poprilično mršave, a jedu triput više od mene a ne debljaju se. Ne znam kako im to uspijeva. Ponekad pomislim da nisu i one možda bulimične... Tko zna!! A ja čim nešto pojedem, trbuh mi izgleda kao loptica... Mrzim to, zbog toga sam stalno u širokim majicama. Još uvijek se ne usudim obući neku jako usku majicu. Još uvijek se vidim predebelom. Imam toliko sala na bedrima i po trbuhu. Ne znam kako da ga se riješim. Ali znam da će sve to nestati kad smršavim. Zato moram biti uporna i strpljiva. Ovaj tjedan moram izdržati. Iako nisam baš sigurna u svoje sposobnosti ipak ću se nadati da će mi krenuti. Šaljem vam BIG kissssss!!
THINSPO
10 RAZLOGA ZBOG KOJIH ŽELIM BITI MRŠAVA
1. Jer se ne želim sramiti svoga tijela
2. Jer želim da mi sva odjeća dobro stoji
3. Jer želim biti tanka, malena, sitna
4. Jer želim uživati u životu i biti sretna
5. Jer želim da mi govore da sam anorexična
6. Jer želim znati kakav je to osjećaj uspjeti smršaviti do svog cilja
7. Jer želim imati samokontrolu
8. Jer želim ispuniti svoj dugogodišnji cilj (40 kg)
9. Jer ne želim imati ni trunke sala na svom tijelu
10.Jer jednostavno ŽELIM BITI MRŠAVA!!!
Diet Pills
...DALEKO...ILI...BLIZU...NA SREDINI...
Odlučila sam ponovno pisati, pa sam otvorila novi blog. Stari blog sam morala obrisati jer sam imala nekih poteškoća kod komentiranja. Nisam pisala oko mjesec dana pa vam imam toliko toga za ispričati. Ali ne brinite se, ja sam pratila vaše postove tako da znam kako ste mi. Htjela sam još prije napraviti novi blog ali sam i tu imala nekih problema. Ali sve u svemu, evo, uspjela sam … napokon … Sjećate se da sam vam obećala prije nego što sam otišla u zadnjem postu da se neću udebljati kao što to inače bude kad odem… Ne mogu reći da sam se nešto posebno izgladnjivala, ali bilo je i toga. Naviše je bilo mije: tipa: binge-mia-binge-mia… Očito da mi je ona postala najbolja frendica…nažalost…ali tako je… Toliko sam u zadnje vrijeme postala opsjednuta mršavljenjem da me je baš briga što stalno lažem, sad je suviše lako reći jednu laž i ne osjećati se krivom. Čak je lakše pojesti nešto i osjećati veću grižnju savjesti nego kad izgovoriš stotinu laži… stalno razmišljam o izgladnjivanju, kako je zapravo predivan osjećaj kad sam gladna i kad mi je želudac potpuno prazan. Ne mogu vam opisati koliko želim biti mršava, a nije uredu da mi je to najvažnija stvar na svijetu. Stvarno želim biti prava ANNA i nemojte me osuđivati zbog toga. Možda sam uistinu „bolesna“, ali znam da drugačije ne mogu. Ako ne budem mršava bit ću nesretna i stalno ću se sakrivati od ljudi da me ne vide. Ja ne razumijem svijet oko sebe i mislim da ni on ne razumije mene. Jedino što mi preostaje je da promijenim sebe, da izmrcvarim svoje nedužno tijelo zbog toga što sam se osjećala nesretno.
Kad sam imala 55 kila (u 8. mjesecu prošle godine) osjećala sam se tako odvratno debelo, nisam izlazila van iz kuće, bilo me sramota. Svi su mi počeli govoriti kako sam se udebljala, pa si zamislite kako mi je bilo. Samo sam željela smršaviti, makar do 50 kg. Ali kad sam polagano došla do 50 kila (prije par mjeseci) opet sam se osjećala nezadovoljno svojim tijelom, htjela sam biti još mršavija, vidjeti brojku 4, htjela sam 49 kila. I kad sam došla do tog broja opet sam htjela manje… Sad sam na 47.9 kila i opet mrzim tu brojku i želim još manje. Prošlu nedjelju sam imala 47.5 kg, najmanje do sad. Predivan osjećaj. Ni sama ne razumijem kako sam to uspjela postići. Ali znajte da gladovanje donosi nabolje rezultate. Ja sam se u to uvjerila. I nadam se da ću sa 40 kg biti zadovoljna. Moram biti… Ali to je još tako daleko…
Diet Pills
I ne zaboravite da je ljeto jako, jako blizu i da ovoga ljeta moramo izgledati savršeno. SVE JE U NAŠIM RUKAMA… PUSSSSSA
